Jesu li nacionalne manjine »domaćini« ili »gosti«?

Obnavljanje višestranačja u Srbiji prije trideset godina omogućilo je i nacionalnim manjinama osnivanje političkih stranaka s ciljem da predstavljaju, artikuliraju i štite interese nacionalne zajednice koju zastupaju. Teorijski, reprezentacija nacionalnih manjina utječe ne samo na ostvarivanje njihovih prava i zaštitu interesa već i bolju integriranost manjina u društvu, stabilnost i demokratičnost društva. U praksi, različite države imaju različite modele i izborna pravila. U rijetkim državama (poput Hrvatske) manjine imaju garantirane mandate, što omogućuje siguran ulazak predstavnika nacionalnih manjina u parlament (bez izbornog praga), kao i u predstavnička tijela na regionalnim i lokalnim razinama te izvršnu vlast. Srbija ima tzv. prirodni prag, koji manje brojnim i disperziranim manjinama ne omogućuje ulazak u parlament. Još jedan otežavajući uvjet za političke stranke nacionalnih manjina u Srbiji je što moraju prikupiti 10.000 ovjerenih potpisa, što je za manje brojne manjine i manje stranke organizacijski i financijski vrlo teško uraditi. U Hrvatskoj je, recimo, za kandidaturu potrebno prikupiti tek 100 potpisa birača. Iako je Srbija potpisala s Hrvatskom Sporazum o međusobnoj zaštiti manjina kojim se obvezala da će osigurati zastupanje manjina na svim razinama, do sada taj članak broj 9. nije provela. Kako vidi pitanje političkog predstavljanja manjina, razgovarali smo s direktorom Instituta društvenih nauka u Beogradu dr. sc. Goranom Bašićem.

Hrvatska ima garantirane mandate za manjine dok Srbija ima prirodni prag. Postoji i treći model u Mađarskoj, nešto između ova dva modela (kombinacija prirodnog praga i garantiranih mandata). Ako bismo usporedili ove modele, koji je pravedniji i bolji za manjine, državu, društvo u cjelini?

Najpravedniji je onaj sustav koji omogućuje realan polički utjecaj i djelovanje političkih stranaka nacionalnih manjina na osnovu kojih se osigurava stabilnost međuetničkih odnosa, povjerenje među ljudima, viša kvaliteta prava i ostvarivanje interesa građana koje zastupaju. Koliko utjecaja ostvaruju političke stranke nacionalnih manjina u ovim zemljama teško je reći, ali sigurno je da pomenuti ciljevi ni u jednoj od njih nisu dosegnuti. Dojam je da političke stranke brojčano snažnih i politički homogenih nacionalnih manjina u Srbiji i Hrvatskoj imaju određeni utjecaj, ali i da on zavisi od niza faktora, pogotovo dogovora i lobiranja, koji ga čine krhkim i varljivim. Nesporno je da legitimitet političke stranke nacionalnih manjina crpe iz skučenog biračkog tijela, a da u državama koje ste pomenuli postoji loše povijesno iskustvo i pamćenje i društveni jaz između većina i manjina. Zbog toga su političke stranke nacionalnih manjina po pravilu etnocentrične. Djelujući u uskom i arhaičnom političkom polju one nastoje povjerenje sunarodnjaka osigurati populistički, na nacionalnim mitovima i osjećanju nacionalne i kulturne ugroženosti. S druge strane, »većinske« političke stranke kreiraju političko polje u kojem je koalicijski potencijal političkih stranaka nacionalnih manjina usmjeren ka van, odnosno ka postizanju koalicija s političkim strankama koje imaju »realnu« političku moć i vlast. Rijetke su koalicije političkih stranaka nacionalnih manjina koje bi imale više šansi da ostvare političke ciljeve nacionalnih manjina koje zastupaju. U Srbiji razvoju takvih koalicija ne pogoduje mnogo toga, a najočigledniji je članak 3. Zakona o političkim strankama koji uređuje da politička stranka nacionalne manjine može zastupati samo jednu nacionalnu manjinu. Mislim da rješenje treba tražiti u odgovoru na pitanje što političke stranke s realnim političkim utjecajem u vlasti čine za ostvarivanje prava i interesa pripadnika nacionalnih manjina. Dakle, ne što mogu učiniti za lidere političkih stranaka nacionalnih manjina, već što mogu učiniti za građane koji pripadaju nacionalnim manjinama. Istraživanje koje smo nedavno završili u Institutu i koje će biti početkom jeseni objavljeno, ukazuje da preko 90% ispitanika pripadnika uzorkom obuhvaćenih sedam nacionalnih manjina upravo to očekuje – da Narodna skupština zastupa interese svih građana, bez obzira na njihovu nacionalnost. S druge strane, oko 50% ispitanika smatra da političke stranke nacionalnih manjina doprinose razvoju demokracije.

Srbija je potpisala i ratificirala bilateralni Sporazum o međusobnoj zaštiti manjina s Hrvatskom kojim se obvezuje da će osigurati zastupanje manjina na republičkoj, pokrajinskoj i lokalnoj razini, ali ta obveza se ne provodi, a prema postojećim izbornim pravilima brojnije i prostorno koncentrirane manjine imaju svoje predstavnike dok Hrvati nemaju svoje predstavnike. Je li Sporazum obvezujući i kako vidite hoće li Srbija provesti taj članak 9. budući da do sada nije i ne postoji politička volja za to?

Bilateralni ugovori o zaštiti manjina su povoljan osnov za rješavanje različitih pitanja uzajmne suradnje država u vezi s ostvarivanjem i zaštitom prava nacionalnih manjina. Međutim, način na koji taj mehanizam funkcionira je ekskluzivan s jedne strane i bez jasnih garancija za provođenje konkretnih mjera, s druge. Obveze iz članka 9. Sporazuma Srbija nije ispunila, a da bi ih ispunila potrebno je da bitno promijeni politički sustav, jer priznavanje sudjelovanja predstavnika jedne nacionalne manjine u Narodnoj skupštini podrazumijeva i priznavanje istog statusa ostalim nacionalnim manjinama. Uvjeti za takve promjene podrazumijevaju usvajanje društvene i političke strategije u vezi s nacionalnim manjinama. Ona nije osmišljena i otuda problemi koji se javljaju, a koje je kratkoročno najlakše rješavati dogovorom s liderima političkih stranaka nacionalnih manjina. S druge strane, što bi realno značilo sudjelovanje političkih stranaka nacionalnih manjina u vlasti? Simbolički mnogo, na taj način se šalje poruka pripadnicima nacionalnih manjina da je opredjeljenje za društvenu integraciju politički jasno i stvaraju se uvjeti i otvaraju kanali koliko-toliko transparantne komunikacije, razvija se politička odgovornost, jača povjerenje. S druge strane, realan politički utjecaj ne bi sam po sebi bio bitno drugačiji od postojećeg. Međutim, tamo gdje je realan politički utjecaj moguć jeste lokalna i pokrajinska razina vlasti, odnosno teritorijalne jedinice u kojima se pripadnici nacionalnih manjina svakodnevno, neposredno suočavaju s različitim izazovima. Nisam siguran ni da je na toj razini osigurana pravična i djelotvorna zastupljenost nacionalnih manjina.

Je li u Srbiji, po Vašem mišljenju, na zadovoljavajući način riješeno pitanje uključenosti pripadnika manjina u izvršna, sudska, upravna tijela, javne službe…?

To je pitanje na koje će čini se svi jednako odgovoriti – nije rješeno. Štoviše, ne postoje podaci o tome jesu li pripadnici nacionalnih manjina uključeni u rad tijela javne vlasti. Nije riješeno ni što to u stvari znači. Podrazumijeva li zapošljavanje pripadnika nacionalnih manjina u javnim službama i drugačiju političku kulturu i upravljanje različitosti ili je riječ o formalnom zadovoljavanju standarda ili političkih nagodbi? Ako želite odgovoriti na ovo ili druga suštinska pitanja, vraćate se uvijek na početak i pitanju što je državna strategija u vezi s položajem nacionalnih manjina? Početkom godine usvojena je Strategija kulture Republike Srbije, barem tako piše na sajtu resornog ministarstva i uz tu vijest je priložen usvojen nacrt Strategije. Na žalost, taj dokument koji će se provoditi do kraja desetljeća nije ohrabrujući kada je riječ o mjestu »manjinskih« kultura u kulturnom nasljeđu i suvremenom životu Srbije. Ukoliko tome dodamo mnogo puta ponovljenu dilemu iz Ustava Srbije jesu li nacionalne manjine »domaćini« ili »gosti« u Srbiji, moramo se zapitati, prije no što odgovorimo na pitanje o sudjelovanju manjina u javnim poslovima, što je cilj manjinske politike.

Općenito, kako ocjenjujete odnos većine prema manjinama, politike koje se provode prema manjinama u Srbiji? Kakvi se trendovi mogu uočiti?

Istraživanje koje sam pomenuo i čiji podaci se još uvijek obrađuju ukazuje na to da je etnička distanca izraženija kod pripadnika nacionalnih manjina nego kod većine. Politika zatvaranja u etničke granice, koja se otvoreno ili latentno provodi tri desetljeća daje, čini mi se, neželjene rezultate. Problem je u tome što su se pitanjima multikulturalizma u Srbiji i regiji sve vrijeme bavili monokulturalisti. Oni su uredili pitanja položaja manjina i međunacionalnih odnosa prema najvišim standardima koji monokulturalnost kao vid nacionalističke paradigme može usvojiti. Podignuta su Potemkinova sela koja su zadovoljila međunarodne standarde normativne zaštite manjina iza čijih kulisa nije bilo moguće razvijati povjerenje među ljudima. Za credo manjinske politike izabrana je tolerancija koja podrazumijeva svijest ljudi da se uzdržavaju pred različitostima. U slovima populizma koji je na globalnoj razini postao snažna tehnika vladavine »naroda« i »za narod« tolerancija je krhka brana pred interesima koje političke stranke, bilo one na vlasti, bilo one koje su u oporbi, bilo da su »većinske« ili »manjinske« trebaju zaštititi i provesti. Zarad male političke dobiti žrtvuju se principijelni i državotvorni ciljevi koji su u suštini sadržajne politike multikulturalnosti. Mnogi smatraju da je multikulturalizam prošlost i da pažnju treba koncentrirati k nacionalnoj državi i nacionalnim programima i stvarnost je između ta dva trenda.

Jasminka Dulić

Izvor: hrvatskarijec.rs